Novljanin Nikola Sikimić jedan je od rijetkih zaljubljenika u kulturno nasleđe i tradiciju koji aktivno učestvuje u obnavljanju stare arhitekture, nastojeći da joj udahne novi život. A kako i ne bi, kada se radi o njegovom rodnom selu Žlijebi, iznad Herceg Novog, u koje su njegovi preci doselili prije četiri stoljeća. Iz majdana, koji se nalazi tik pored porodičnog gazdinstva, ovaj poseban čovjek ručno vadi kamene ploče, koje su glavni građevinski materijal za sve objekte u selu. Selo je vjerovatno i dobilo ime po tom majdanu užljebljenom u slojevitoj stijeni. Pločama koje su se vjekovima vadile iz njega nekada su građene sve kuće, a sada su neke i obnovljene. Kuće i pomoćni objekti Sikimića blistaju kamenim krovovima, na kojima se „štive”, preklapaju jedna preko druge, čineći harmoničan sklad ambijenta i stare arhitekture. Pored stare kuće, u kompleksu zgrada Sikimića su i bistijerna, gumno, štale, pojata, koja je preuređena u konobu, te magacin koji treba da postane pansion sa sobama za goste. U porodičnom projektu, koji podrazumijeva i podizanje međa, oživljavanje stočnog fonda, bavljenje povrtlarstvom i sadnju mladih voćnih sadnica, Nikoli pomaže kćerka Marija, student prava. Pored njih u kućama, koje su većinom zapuštene, žive još dvije porodice. Na litici blizu sela nalazi se crkva Sv. Nikole, lijepo obnovljena. Iznad sela u litici se smješteno je ilirsko arheološko nalazište Vranjin, koje je nepristupačno i nije ni kulturološki ni turistički valorizovano.
Nikola ovdje ljeti provodi puno vremena, ali zimi silazi kod roditelja u Čelima, obilazi ih jer su stari i potrebna im je pažnja. Najvažnije je, kaže, to što sve radi s ljubavlju, sve se stiže kad čovjek ima ljubav, volju, to ga vuče i održava.
– Bavim se vađenjem kamena iz majdana, a kamene ploče „štive” se, odnosno koriste za pokrivanje, zidanje, popločavanje...To radim ručno, isto kao što su radili moji preci – pomoću klinova, maca, poluga, nikakva mašina ne dolazi u obzir. Kamen je poznat nadaleko, ne moram da ga reklamiram, svaki majstor zna kakav je to kvalitet. Nešto kamena iskoristim za moje građevine, nešto i prodam, nije to neka velika prodaja, jer se sve radi ručno, nemam pomoć, te ne vadim velike količine, onoliko koliko mogu. Sve su kuće pokrivene ovim kamenom, osim par njih, koje su vlasnici nedavno obnovili i postavili krovove od crvenog crijepa, zbog čega mi je posebno žao, jer se time narušava izvorni izgled sela – kaže Nikola i dodaje da u Žlijebima ima dosta sadržaja koje treba urediti i staviti u funkciju turističke ponude, a to nije lako.
– Nekadašnju pojatu (prostorija za čuvanje sijena) pretvorili smo u konobu, dolje su štale, kuće gdje se živjelo, bistijerne, gumna, sada radimo stare oronule međe, vraćamo ih u funkcije. Obrađujemo i bašte, koje se kaskadno spuštaju do livade. Uzgajam sve od povrća, voća, vinograd. Još nijesam zvanično otvorio objekte za turističke posjete, treba da zaokružim kompleks, konoba je spremna za rad, ali treba još da napravim neku kuhinjicu sa stolovima u prirodnoj hladovini, da gost osjeti čari ovog sela. Svaki posjetilac može da obiđe sve objekte, koje smo sačuvali u izvornom obliku. Najljepše je kada gostu možete pokazati onako kako je to nekada bilo, sa starim namještajem, ognjištem – priča Nikola za „Dan”.
Njegovi preci, porijeklom iz Hercegovine, na ovom tlu su prisutni 400 godina. Bavili su se zemljoradnjom, stočarstvom i paralelno iz majdana vadili kamen. Pored svog graditeljskog umijeća, Nikola Sikimić iskazuje svoj estetski osjećaj kroz zanimljive kamene figure i oblike od drveta koje nalazi po majdanu, u šumi, a koje je izložio u konobi i na gumnu.
– Želja mi je da se ovo selo sačuva onako kako je bilo, da ostanu te kamene ploče, da ih ne mijenjamo i da selo oživi. Trenutno radim na osposobljavanju prostorije sa sobama za boravak turista. Dovodićemo goste, lijepo je čuti žamor ljudi, kao nekad kad su ovdje živjeli naši stari, to fali ovome selu. Nemoćan sam da spriječim nekoga ko stavlja ploču i crijep umjesto kamenih ploča, ali borim se da se to održi onako kako je bilo. U novije vrijeme skidaju ploče i stavljaju crijep, čime se urušava izvorni izgled sela i duh života u njemu – poručuje Sikimić.
Smatra da bi država trebalo da zaštiti ovo selo kao jedinstveno graditeljsko ruralno nasleđe Crne Gore, a njegovo mišljenje dijele i brojni posjetioci, koji su imali prilike da uživaju u gostoprimstvu Sikimića, u ljepoti i miru „kamenog sela”. M.D.Popović
Voli selo i sve u njemu
– Prvi je ovdje došao Vuk Sikimić, po kome se jedno mjestašce pored Kanli kule zove „Jokmegdan”. Po predanju, Vuk je zvao jednog Turčina na megdan koji mu je odgovorio: „Jok megdan” i po tome je to mjesto dobilo ime. Moja dva brata, Špiro i Jovo, kao i ja rođeni smo ovdje, sve nas je majka odgajala u jednom krevecu, koji smo sačuvali i može da se vidi u staroj kući. Odavde smo pješačili u školu u selo Kameno i na Pode. Roditelji su 1962. godine sišli na Čela, mjesto blizu tvrđave Španjola, gdje su podigli kuću. Ja sam sa babom vazda izlazio ovdje, volio sam ovo selo i sve što je u njemu. Završio sam trgovačku školu i radio u trgovini, ali me je ljubav prema rodnom selu stalno vukla. Uvijek sam bio tu, ako sam bio dolje, mislima sam bio ovdje. Osamdesete godine sam intenzivnije počeo da dolazim i radim na obnovi starine. Pomagali su mi braća, Jovo dok je bio živ. Održavali smo kuće, kamen se vadio tu, pored kuće – objašnjava Nikola Sikimić.
Da se zaštite biseri ruralne arhitekture
– Ovo selo je jedino ovakvo u Crnoj Gori sa kućuama pokrivenim kamenim pločama i frapiran sam što nije dosad zaštićeno. Ovdje je vrlo efektno za svakog turistu i nevjerovatno je da Žlijebi nijesu označene na turističkoj mapi. Sve institucije Herceg Novog koje se bave kulturom su bile u poziciji da valorizuju okolinu, koja je puna dragocjenih crkvica, groblja, fantastičnih kamenih pejzaža od međa, a posebno mojdeške mlinove. To je divna prilika, ali treba izaći iz kancelarije i poći na teren. Ona dva crvena krova od crijepa nijesu smjela da se dese – ocijenio je arhitekta Slobodan Bobo Mitrović, bivši direktor Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture, koji često obilazi ruralni dio Primorja, pa je nedavno obišao i sela Žlijebi i Žvrnje iznad Herceg Novog. On i njegovo društvo, kroz šetnje i planinarenje stalno istražuju bisere crnogorske ruralne arhitekture.